Otprilike sve što sam mislila da znam o nasilju prema ženama i decom ispostavilo se da je netačno. Evo i kako.
Protest protiv nasilja u porodici u Melburnu. Photo: Ratnayake/REX Shutterstock
Kada sam prošle godine počela da istražujem porodično nasilje, mislila sam da razumem osnovne koncepte fenomena. Neki muškarci, vođeni problemima prouzrokovanim nezaposlenošću, zloupotrebom opijata ili mentalnim oboljenjima, nisu u mogućnosti da kontrolišu svoj bes, te ga iskaljuju na osobu koju najviše vole. Svi mi smo u vezama radili i govorili stvari na koje nismo ponosni – mislila sam da je porodično nasilje samo ekstremni nastavak toga.
Trebalo je otprilike dve nedelje da se ta slika uruši. Desetine razgovora sa preživelima i aktivistkinjama protiv nasilja otkrili su sasvim drugačiju stvarnost, a razumevanje toga je bilo kao da sam dobila ključ od tajne sobe. Pre svega, porodično nasilje nije vođeno besom. Vođeno je potrebom – i osećajem prava na to – za moći i kontrolom.
Ali neko sa tako jakim nagonom za kontrolu zasigurno bi morao biti primećen među prijateljima, pomislila sam. Ali ni u vezi sa time nisam bila u pravu. Ponekad jesu primećeni, ali često nasilnici deluju kao normalni, dobri ljudi – čak stubovi zajednice.
Trebalo mi je nekoliko meseci istraživanja i pisanja o tome da bih počela da shvatam zašto ljudi ne razumeju porodično nasilje: ono nema smisla. Odlike su često potpuno kontraintuitivne, i pokušaji da se to gleda zdravorazumski mogu lako da vas udalje od istine.
Nema smisla da čak i pametne i nezavisne žene ostaju sa muškarcima koji se prema njima odnose kao prema đubretu. Nema smisla da, čak i nakon odlaska, šanse su da se žena vrati tom muškarcu u proseku šest puta – „ne može to biti toliko loše“, ljudi misle. Nema smisla da neko za koga znaš da je dobar dečko može da ode kući i stavi nož na vrat svoje žene. Ništa od toga nema smisla.
Ali, što više se uči o prirodi porodičnog nasilja, više smisla se može izvući iz toga. Za mene, jedan od otkrivajućih momenata bio je čitanje knjige „Trauma i oporavak“ autorke Džudit Herman, važno delo o razumevanju psihološke traume. U toj knjizi, ona izjednačava iskustvo porodičnog nasilja sa iskustvom ratnih zatvorenika. U obe situacije, uspostavljanje kontrole nad drugom osobom se sprovodi kroz „sistemsko, ponavljajuće izazivanje psihološke traume“, stvorene da bi se usadili strah i bespomoćnost.
Preživele koje su pobegle od sistemskog zlostavljanja često su zbunjene i dezorijentisane. Tragično, ovo znači da one često nisu u mogućnosti da kredibilno svedoče: u posttraumatskom stanju, njihove priče mogu biti fragmentirane, visoko emotivne i kontradiktorne.
U pravosudnom sistemu, pogotovo u slučajevima gde se odlučuje o starateljstvu nad decom, žrtve mogu delovati mentalno uznemireno i previše anksiozno, pogotovo u poređenju sa njihovim bivšim partnerima, koji deluju staloženo i razumno. U sistemu u kome većina advokata i pravosudnog osoblja nisu obučeni za prepoznavanje znakova porodičnog nasilja, žrtve – čak i one čiji su sudski nalozi na njihovoj strani – mogu biti optužene za izmišljanje tvrdnji kako bi imale prednost.
Prema istraživanju VicHealth, zvaničnom zdravstvenom organu iz australijske države Viktorija, iz 2013. godine, 53% Australijanaca misli da žene koje prolaze kroz bitke za dobijanje starateljstva izmišljaju ili preteruju u tvrdnjama o porodičnom nasilju kako bi poboljšale svoj pložaj. Dok nisam počela da izučavam ovaj fenomen, i ja sam u to verovala.
Ono što posebno zbunjuje je da najčešće nasilnici veruju da su oni žrtve, i prijaviće svoj slučaj policiji, čak i ako njihova partnerka stoji iza njih u krvi i sa modricama. Oni istinski mogu verovati u to da ih je partnerka isprovocirala da počine zlostavljanje, samo kako bi ih uvukli u nevolju. Nakon nekog vremena, i same žrtve počinju da krive sebe za zlostavljanje – uprkos svemu, on je fin prema svima ostalima.
Činjenica da je porodično nasilje kontraintuitivno je upravo razlog za medije da nastave da govore o ovim pričama. Ali i nama novinarima je potrebna edukacija u vezi sa time, takođe, kako ne bismo nastavili sa ponavljanjem grešaka. Nikada više ne bismo smeli videti novinare koji pažnju usmeravaju na ponašanje žene u objašnjenju toga zašto je ubijena ili povređena. Nikada više ne bismo smeli videti da novinari stvaraju izgovore za muškarce koji ubijaju svoju porodicu, kao da bi stres ikada mogao biti razuman izgovor.
Jess Hill je istraživačka novinarka koja radi za Radio National’s Background Briefing i The Monthly. Izveštavala je isključivo o porodičnom nasilju tokom proteklih godinu dana, a od nedavno je dobitnica tri Our Watch Walkley nagrade, uključujući i nagradu Gold za izveštavanje o nasilju prema ženama.
Tekst u originalu dostupan na:
What I've learned about domestic violence in my year reporting on it | theguardian.com