azcMinistarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja je 10.11.2017. raspisalo Javni poziv za udruženja radi pružanja usluga SOS telefona za žene sa iskustvom nasilja (u vrednosti od 30 miliona dinara). Jedan od zahteva ovog poziva je posedovanje licence za pružanje ove usluge, iako je licenciranje ove usluge nemoguća misija, kao i da na datum objavljivanja Javnog poziva ni jedna organizacija u Srbiji nije posedovala licencu, što bi Ministarstvo, kao organ koji izdaje licence, moralo da zna.

Pitanje je zašto od 327 licenci za usluge socijalne zaštite niko ne poseduje licencu za pružanje usluge SOS telefona? Odgovor je zato što nije uspostavljen sistem za licenciranje ove usluge. Ni Pravilnik o licenciranju organizacija, niti Pravilnik o uslovima i standardima za uslugu SOS telefona za žene sa iskustvom nasilja ne propisuje šta je potrebno podneti da bi organizacija ušla u proces licenciranja. Ako toga nema, zaključuje se da je ostavljeno organizacijama na slobodnu procenu koje uslove da ispune i koja dokumenta da podnesu. Treba istaći i da je do nedavno odgovor Republičkog zavoda za socijalnu zaštitu na pitanje organizacija o licenciranju bio da se usluga SOS telefona za žene ne može licencirati.

Ako bi se neka organizacija licencirala, uprkos nedostajućim procedurama, u toku trajanja konkursa i u ovako kratkom roku, to bi moglo da se tumači kao unapred određen rezultat konkursa.

Ističemo da je ovakvim javnim pozivom prekršen i Zakon o socijalnoj zaštiti, jer on propisuje da se usluge socijalne zaštite obezbeđuju putem javne nabavke, a ne putem konkursa.

Zbog svega navedenog Autonomni ženski centar se pita da li Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja kroz objavljeni konkurs zaista želi da finansira uslugu SOS telefona za žene sa iskustvom nasilja, u skladu sa potrebama žena i standardima Konvencije Saveta Evrope protiv nasilja nad ženama.

Podsećamo javnost da ovu uslugu već 25 godina pružaju ženske organizacije civilnog društva organizovane u Mrežu Žene protiv nasilja.