Zašto Europa šuti o djevojčicama u migraciji?

migration girls

Početkom prosinca je Populacijski fond UN-a objavio je izvješće o stanju svjetske populacije za 2016. Naglasak ovog izvješća je na dobrobit desetogodišnje djevojčice kao pokazatelja razvoja uspjeha ili neuspjeha. Izbor ovog pokazatelja nije slučajan. Žensko dijete je bilo jedan od 12 kritičnih područja Pekinške deklaracije i Platforme za djelovanje 1995.g a to je i za Ciljeve održivog razvoja (SDG) kao i novog Razvojnog plana 2030. Prema UN "svjetska budućnosti će se odrediti prema sudbini 10godišnjih djevojčica", a ako je Europa dio "svijeta", takva će biti i budućnosti u Europi. Pitanje je, naravno, da li je to Europa spremna prepoznati, a ako je, da li će ukazati takvo priznanje svim ili samo nekim djevojčicama? Konkretno, hoće li se to razumijevanje primjenjivat na ono što se u diskursu zakonskih i ljudskih prava naziva „djeca u migraciji“?

Globalna humanitarna kriza kojoj svjedočimo danas pokazuje brzo povećanje tog fenomena. Konzervativna procjena je da je 50 milijuna djece prešlo međunarodne granice ili su prisilno raseljeni. Više od polovice njih - 28 milijuna – pobjeglo je nasilju i nesigurnosti. U 2016. godini u Europi, djeca čine gotovo 40% svih tražitelja azila - broj gotovo jednak muškarcima koji dolaze u Europu i dvostruko veći od broja žena izbjeglica.

Ove brojke, međutim, nisu točne kao što bi mogle biti. Naime, broj žena će biti mnogo veći, kada bi podatke vezane za"djecu" razvrstamo po spolu. Točnije, ako smo svjesni da pravno razgraničenje između djeteta i odrasle osobe u dobi od 18 godina, nije jedini marker koji utječe na nečije status, prava i obveze. U slučaju žena, jedan takav marker je spol, na temelju kojeg će se smanjivati ​status i prava žena, dok će se istovremeno povećavati obveze i dužnosti. U nekim ne-europskim zemljama diskriminacija temeljena na spolu i dalje je upisana u zakonima. U Europi - unatoč mnogim pravnim instrumentima koji formalno štite ženska univerzalna prava – diskriminacija temeljem spola je još uvijek dio nepisanih društvenih pravila i običaja koja se očituje u visokim stopama nasilja nad ženama i djevojčicama, niskom zastupljenošću žena u STEM [1], neplaćenom njegovateljskom radu i sveprisutnoj seksualnoj objektifikaciji žena u medijima. To su vidljivi problemi koji pokazuju da je pred Europom još dug put kako bi se ispunila ženska ljudska prava.

S druge strane, prikupljanje podataka je područje koje se jedva uzima u obzir kada je u pitanju diskriminacija žena. No, ako kažemo da je istina da računamo ono do čega nam je stalo, onda je isto tako istina da nam je još uvijek jako malo stalo do žena. Statistički, žene su često nevidljive zbog izostanka razvrstavanja podataka temeljem spola.  Kao rezultat toga, mnogo je analiza i politika koje se oslanjaju na tim podacima, nemilost prema ženskom spolu, dok se namjerava  učiniti suprotno. Čini se, da je još manje brige za djevojčice, koje se uzimaju kao "maloljetnice" i doslovno, ne brinemo se za adolescentkinje migrantkinje i izbjeglice, kao one koje nedvosmisleno podpadaju pod kategoriju "djece u migraciji".

Dobro namijenjena definicija maloljetnica, kao i bilo kojeg ljudskog bića ispod 18 godina starosti određena u Konvenciji UN-a o pravima djeteta, Ženevskoj konvenciji i Povelji EU je bez sumnje, od presudne važnosti za zakonsku zaštitu djece od raznih rizika, uključujući dječji rad, seksualno zlostavljanje i uskraćivanje obrazovanja. Ova definicija dobiva poseban značaj kada je riječ o  "maloljetnicama bez pratnje", koje čine najranjiviju skupinu „djece u riziku“. One su djeca koja najčešće nedostaju, postaju seksualno iskorištavane i uvučene u kriminalne aktivnosti. Zakonske odredbe zaključane u definiciji djeteta su također presudne, za'pristup ponovnog ujedinjenja obitelji' te djece – kad su otrgnute od roditelja, bježe od sukoba i siromaštva. Nakon što dijete navrši 18, one se promatra kroz okvir za "odrasle", što je mnogo nepovoljnije za njih.

Postoji, niz problema koji nastaju kada se držimo samo pravnih termina. Jedan upečatljiv primjer takvih negativnih posljedica se može vidjeti u analizi "nestale djece" u Europi. Prema podacima EUROPOL-a, postoji najmanje 10.000 nestale djece nakon što su prešle/i na europsko tlo [2]. U isto vrijeme, Međunarodna organizacija za migracije procjenjuje odnos bez pratnje djevojčica i dječaka izbjeglica od 1 do 10 [3].

Ove brojke su ono što čujemo od 'prvolinijskih' nevladinih organizacija, pružatelja usluga koje se također bave i djecom izbjeglicama. Većina njih se bavi dječacima: od zbrinjavanja maloljetnika, rada s djecom u kampovima, do internih smjernice za rad s djecom - fokus je uglavnom na dječacima i muškim adolescentima. Jedan od načina da se objasni ovo je, naravno, statistički: ima više dječaka, pa smo strukturirali naše odgovore oko potrebe većine. Najnovija UNICEF-ova studija navodi da su djevojčice i dječaci migrirati zastupljeni u jednakom broju [4]. To znači da djevojčice migrantkinje i izbjeglice nestaju u velikom broju negdje na putu, prije i nakon što dođu do Europe. To također pokazuje da su djevojčice/djevojke izbjeglice najranjivije za otmicu, trgovanje u svrhu seksualne i radne eksploatacije.

To također otkriva neugodnu realnost da u Europi još uvijek, kao nevladin sektor i kreatori politike, razvijamo naše intervencije ne računajući stvarnost onih koje ih najviše trebaju - fenomen od strane UN-ove agencije opisan kao "okvir ljudskih prava se primjenjuje na način usmjeren prema stvarnosti dominantnih, posebno muške, populacije". U praksi to znači da, dok mi pokušavamo učiniti pravdu za djecu, često činimo nepravdu djevojčicama.

Postoje, međutim, načini koji nam mogu pomoći da to ispravimo. Članak 4. Konvencija Vijeća Europe protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, koji je široko priznat kao najopsežniji pravni instrument o nasilju nad ženama u Europi – pod opsegom definicije "žene" obuhvaća i one mlađe od 18 godina. Mora postojati razlog zašto su autori Konvencije upisali ovu definiciju zajedno s definicijom nasilja prema ženama. Razlog je jednostavan: ako nam je doista stalo do ženskih prava ako dijelimo misiju Ujedinjenih Naroda koja počiva na krilatici  "ne ostavljajući ni jednu iza sebe", mlade žene trebaju biti uključene u sve politike usmjerene na borbu protiv nasilja nad ženama. U području migracija također, CEDAW Preporuka br. 32, navodi da rodno osjetljive mjere treba primijeniti na sve žene, bez obzira na dob.

S druge pak strane, ukoliko se u obzir uzme neutralni pristup djeci, djevojčice i djevojke se stavljaju u nepovoljan položaj. Kroz rad u nevladinim organizacijama znamo vrlo dobro da postoji kritični nedostatak podataka o "djeci" u migraciji: ovo je bio predmet rasprave na nedavno održanom forumu EASO u Ateni kao i Europskom forumu o pravima djeteta u Briselu. I dok je to slučaj, postoji još strašnija situacija kada su u pitanju podaci o djeci razvrstani prema spolu. To dvoje u kombinaciji ima tragične posljedice po djevojčice izbjeglice.

Iako može biti prikladno koristiti zajednički naziv "djeca" kada govorimo o jako maloj djeci, ali kad ta djeca ulaze u pubertet, postoji cijeli niz specifičnih problema koji se javljaju u slučaju  djevojčica. Većina ih je bitno povezana sa ženskom reproduktivnom biologijom: što Vijeće za stanovništvo UN-a s pravom ističe,da pri procjeni potreba djevojčica i djevojaka, moramo uzeti u obzir njihovo "kraće biološke djetinjstvo i društvenu stvarnost koja oko 10 godine njihova života njihova tijela čini viđenim kao imovinu koju drugi koriste za rad, seksualnost i plodnost. "

 Osim toga za razliku od dječaka, djevojčicama može biti teško da se samostalno organiziraju, formiraju grupe, da se obrane, one mogu biti fizički krhke, pod utjecajem neishranjenosti; mogu biti žrtve ženskog genitalnog sakaćenja i imati složen PTSP kao posljedicu više djela seksualnog nasilja; izolirane, izložene kulturalnim tabuima, teretu "čast" i društvenim odlukama, a sve ih to čini mnogo više ugroženima. Zato nije čudno da od deset djevojčica koje pokušavaju doći do Europe, samo jedna uspije. Jednostavna je činjenica da djevojčica podvrgnuta sakaćenju ženskih genitalija ne može trčati brzo – samo je jedna od skrivenih funkcija ženskog genitalnog sakaćenja koja sprječava fizičku mobilnost djevojčica, a time i osigurava njihov podređeni položaj u materijalnom svijetu.

To je razlog zašto nije dovoljno štititi djecu – moramo više štititi djevojčice. Bez da Europa prepoznaje i stavlja na mjesto konkretnim mjerama i akcijama, u skladu s Razvojnim planom 2030. i u skladu s Konvencijom Vijeća Europe protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, za 20 godina će vrijeme okrenuti situaciju u kojoj će današnje desetogodišnje djevojčice biti žene od trideset godina čija prava i potencijali nikada nisu bila obznanjena njima. To bi značilo suočiti Europu, koja nije napredovala, nego nazadovala u svojim evidencijama ljudskih prava. Što će reći, ako vjerujemo da su djevojčice i žene, ljudi.

[1] Područja u kojima su žene historijski podzastupljene: znanost, tehnologija, inženjerstvo i matematika
[2] http://missingchildreneurope.eu
[3] Europe’s Man Problem, http://www.politico.eu/article/europes-man-problem/
[4] Uprooted: The Growing Crisis of Refugee and Migrant Children, UNICEF, September 2016

Izvor: Girls in migration, why is Europe silent? - The Progressive Post
Prijevod:Nikolina Zec

O autorki: Anna Zobnina je rođena u Petrogradu, Rusija. Živjela je na Cipru više od deset godina i radila kao istraživačka analitičara na Mediterranean Institute of Gender Studies. Jedna je od osnivačica EnoMW (Europska mreža migrantkinja). Njezin je rad usmjeren na intersekcijske i strukturne feminističke analize spolne diskriminacije, s posebnim naglaskom na nasilje nad ženama, ekonomiju brige, migracije, seksualnu eksploataciju i proizvodnju ideološkog znanja. U svibnju 2014. godine je izabrana za predsjedavajuću ENoMW i ponovno je izabrana u tom svojstvu u svibnju 2016. U toj ulozi ona radi na izgradnji kapaciteta nevladinih organizacija za žene migrantkinje i jačanje njihovog uključivanja u donošenje odluka u EU, preko različitih područja kao što su pristup pravdi, građanstvo, sudjelovanje radne snage, seksualna i reproduktivna prava i zabrana diskriminacije. Annina najveća strast je feminizam i premošćivanje jaza između teorije i prakse. Trenutno živi u Škotskoj.